Počela sam kritički slušati učiteljstvo Crkve. Pitala sam se otkuda svećenicima sigurnost u naviještanju Boga, zapovijedi, ćudoređa, razlikovanja dobra i zla..? Dio mene tomu se protivio, a dio je osjećalo privlačnu snagu Boga živoga i nukalo me da pitam dalje i sumnjičim, i istražujem. Preplavio me nemir: što ako je sve to istina? Znala sam da ću saznati samo ako ne potisnem sumnje i pitanja, nego ako se odvažim pronaći odgovore. Ako ustrajem osluškivati što to Bog poručuje. Ako naučim Njegove zakonitosti, usvojim Njegov jezik. Htjela sam da mi se Bog objavi. Ponizno sam sjedala na molitvu svakoga dana, otvarala sve pore svoje nutrine i dozivala ga, nudila mu da se javi na koji god hoće način. Polako sam shvaćala da ne moram živjeti kako svi žive, da mi se ne moraju sviđati stvari koje su u modi, da smijem otkrivati sebe, svoje želje i čeznuti za ljubavlju. Osjećala sam se kao čovjek u potpunom mraku koji želi ugledati tračak svjetla kojim će izići na čistinu. Baš sam se tako počela i ponašati: pružajući ruke prema tom svjetlu, nudeći svoje prazne ruke, želeći pronaći Istinu i Ljubav. Počela sam čitati sv. Pismo Novoga zavjeta. Željela sam upoznati Krista. Htjela sam ga sresti, iskušati može li se s Njime prijateljevati. Može, Duhom. U tome smo slični, Njime obdareni. Možemo ga dokučiti, zajedničkim duhom. U tom Duhu i nastaju zajedništva i opstaju zajednice: vjernika, molitelja, studenata, bračne zajednice, obitelji, prijatelji...

I danas znam: potrebno se svakodnevno odmaknuti od poslova, planova i problema. Dovoljno je nekoliko minuta dnevno „zapustiti“ svoje brige, strahove i opterećenosti i zastati u Božjoj nazočnosti. Posvjestiti si Božju prisutnost i osluhnuti Riječ Božju, Duh koji nas nuka: na odmor, ili činjenje, ili odustajanje, na praštanje, na ustrajnost, na liječenje, na bogobojaznost, na još dublje poniranje i još zahtjevnije traženje. Najljepši su mi trenutci pred Gospodinom. Ogoljena od samodopadnosti, oslobođena prosuđivanja, ponudim svoje prazne ruke i pitam Ga ima li posla za mene? Jesam li danas bila Njemu po volji, je li mogao doći danas u svijet, je li ga itko, po meni, mogao sresti? I čekam odgovor. I odlazim s tih susreta spašena, oslobođena: krivnje, neuspjeha, promašaja, tereta uspjeha, ma, svega što me prije opterećivalo. Odlazim rasterećena, znajući da ne nosim ja teret svijeta, da ne mogu promijeniti svijet, ali mogu učiniti svoj mali svijet toplijim mjestom u kojemu Duh Božji prebiva. Duh sveti je Bog koji dolazi. On prvi poziva, On usadi čežnju i vodi me do susreta, do izvora vode, do svijesti da sam vrijedna bez obzira što ljudi o meni misle. (Po)slušati Božji glas znači kušati kraljevstvo Božje, biti s voljenom osobom i pjevati u srcu, svim olujama i brodolomima usprkos.

Prof.dr.sc. Marcela Šperanda