|
Promatrajući evanđeoske epizode čitatelj može zaključiti da je Isus sa svojim učenicima stalno na putu. To je Isusovo poslanje (Mt 15, 24). Božja je riječ dinamična i ne dozvoljava biti samo na jednom mjestu. Ona nuka i vodi misijskim stazama. Putovanja odgajaju. Ljudi se međusobno upoznaju te uče jedan od drugoga. Isus koristi zajednički hod kako bi poučavao svoje učenike. Tako je bilo i ovaj put. Isus uči svoje učenike moliti (Lk 11, 1-13). Oni su stalno zagledani u svojega Učitelja iz Nazareta. Prepoznaju u njemu onoga koji ima vlast (Mk 1, 22). Njegov nauk je poseban, drukčiji, jači. Isus poznaje njihova srca. On zna odgajati.
Evanđelist Luka u više navrata govori o Isusovoj molitvi i o ujedinjenju s Ocem. Više su puta apostoli mogli zateći Isusa na molitvi. Vidjeli su njegovu sabranost i potpuno predanje Ocu. To je probudilo u njima želju za molitvom. Zato mole Gospodina da ih nauči moliti. Ovo je njihova najveća želja. I mi nosimo u srcu tu istu želju: Gospodine nauči nas moliti! Isuse nauči me moliti! Često i mi mislimo da smo već našli jedan ili drugi model molitve i da je to zapravo ono što smo tražili. Međutim, ne vidimo plodova. Molitva koja je inače snaga tijela ne privodi nas obraćenju. Čini nam se da molitve nisu uslišane. To su simptomi koji nas navode na promjenu molitve. U molitvi čovjek mora sve prepustiti Bogu! Na nama je da molimo, a na njemu da nas uslišava. Zato trebamo priznati pred Bogom da ne znamo moliti. To je čin poniznosti, priznanja da sve očekujem od Boga. Pozvani smo poput apostola zavapiti Gospodinu: „Isuse nauči me moliti! Pošalji svoga Duha da me uvede u molitvu. Moli sa mnom i u meni. Daj da mogu živjeti tvoju riječ i tako prihvatim mentalitet evanđelja“. Molitva je, dakle, dar. Trebam moliti za taj dar Gospodina jer je on taj koji prvi pruža svoje ruke. On je izvor sve dobrote. Kada pojedinac zaboravi na molitvu, koliko Crkva postaje siromašnija. Molitva, iako je ponajprije intimni razgovor pojedinca s Bogom, ulijeva se u veliku rijeku zajedničkih molitava Crkve. Zato Isus uči moliti svoje učenike, ali i nas, jednu vrlo kratku i jasnu molitvu u kojoj se obraćamo Bogu Ocu. On je naš Otac. Njemu su usmjerene naše molitve. Isus nas uči moliti Oče naš. On uči da u njegovo ime molimo od Oca i da će nam Otac dati. To je molitva pouzdanja, a ne forme. Isus sve čini tako kako mu je rekao Otac. Dakle, treba moliti uvijek po Isusu obraćajući se Ocu. Dok se molimo Ocu, Isus s nama moli Oca. Važno je Boga gledati svojim duhom dok molimo. Rastresenost i nepraštanje su dvije zapreke u molitvi. Zato je važno sabrati se prije molitve i oprostiti. Izgovarajući molitvu Oče naš sve što se mora i može reći nebeskom Ocu nalazi se u tih sedam molbi. Nju Isus suprotstavlja poganskom blebetanju. Otac zna što nam je potrebno prije negoli ga zaištemo. Ta kratka molitva uči nas pouzdanju u Boga. On ima plan sa svakim - vršiti njegovu volju znači dopustiti Bogu da nas oblikuje, da potpuno može ući u naše živote tako da ne činimo svoj plan nego njegov. Stoga je potrebno otvoriti mu sva vrata, maknuti sve obrambene mehanizme i dopustiti mu da čini ono što hoće. On je svet i sigurno želi da i mi budemo sveti. On dakle ima plan svetosti za svakoga. Zato se trebamo otvoriti na djelovanje Duha Svetoga. Molitva Oče naš nije upućena samo za male stvari kao što je svakidašnji kruh, nego za velike. Po Isusu molimo Oca da dođe punina njegovog kraljevstva. Privremeni knez ovoga svijeta je đavao. Njegovo je kraljevstvo na izdisaju. On razara svijet, uvija ljude, vara, zavodi i laže. Svijet se ponovo mora povezati s Bogom. To je borba za novog čovjeka započeta već po Isusu Kristu. Isus potiče svoje učenike na praštanje. Molitva nije dobra ako ne praštamo i ne volimo druge oko sebe. Mi nismo birali ljude s kojima živimo, koji su pokraj nas. Bog ih je poslao. Svaki čovjek, bio on meni simpatičan ili antipatičan, Božja je ponuda meni. On je moj rast u vjeri.
Isus dobro pozna ljudski mentalitet i krhkost. On pozna do srži svoje učenike. Isus poznaje i mene. On zna da želim moliti ali ne uspijevam. Svijet mi se čini nekako privlačnijim. Ne znam umrijeti sam sebi. Bojim se da moja molitva neće biti uslišana. Isus sve to zna. On je pravi odgojitelj. Zato nas hrabri i poziva na ustrajnost u molitvi. Ustrajnost se povezuje s vjerom. Kucanje na vrata u biblijskom jeziku označava poziv na vjeru. Kucam toliko dugo jer znam da je tu netko tko će mi otvoriti vrata. Isus nas je poučio da tražimo i kucamo na nebeska vrata. To znači da vjerujemo. Naša molitva mora biti u skladu s našim životom. Ne mogu za jedno moliti, a drugo živjeti. Ako netko moli Boga za svoju svetost ili ozdravljenje, a iza molitve govori i misli suprotno, znači da ne vjeruje u to što moli. Takva osoba razara svoju molitvu. Zapravo, sumnja i nevjera razaraju molitvu, dokidaju vjeru. Vjerovati u ono što molim znači ujedno odlučiti da ću tako stalno moliti dokle god ne dobijem. Kada čovjek prestaje moliti nakon određenog vremena, zapravo pokazuje da nije vjerovao u ono što je molio. Molitva je ključ, a vjera je ruka koja stavlja ključ u bravu i otključava. Sumnja udaljuje ruku od brave. Isus poručuje: ustrajno molite i dat će vam se! Tražite i naći ćete! Kucajte i otvorit će vam se! (Lk 11, 9). Vjerovati u ono što moliš zapravo znači: Nemoj prestat moliti! Nemoj prestati tražiti! Nemoj prestati kucati! To zapravo znači moliti stalno dok to ne dobiješ. Samo molitva u kojoj si spreman i cijeli život moliti dokle god ne dobiješ, pokazuje da je u njoj prisutna čvrsta i sigurna vjera i zato dobivamo ono što tražimo. Stalno moliti znači imati stalno raspoloženo srce u smjeru onoga što molimo. Slika kojom se Isus služi, slika neprekidnog kucanja na vrata ili stalnog traženja označava da imaš vjeru da će ti Bog to dati. Isus nam govori da je svaka molitva uslišana. Samo Bog nam neće nikada podvaliti ono što nije dobro iako nam se čini da smo mi u pravu. Često smo zbog toga ljuti na Boga. To je izazov za nas. Trebamo promijeniti mišljenje. Bog nas uvijek sluša i uvijek nam odgovara – ali iz perspektive mnogo veće ljubavi i mnogo dubljega poznavanja nego što je naše. Kad se čini da on ne sluša naše želje dajući nam nešto drugo nego što tražimo, on zapravo pročišćuje naše želje, jer postoji i drugo mnogo veće dobro, koje možda nadilazi naše shvaćanje. Ako je teško moliti, najvažnije je ne prestati moliti, ne predati se pred naporom koji to pretpostavlja. Pozvani smo meditirati uz biblijske tekstove i u njima nalaziti nadahnuće za našu svakodnevnu molitvu koja vodi do potpune preobrazbe. Zato ispunimo čitav dan molitvom, makar vrlo kratkom. Tražimo trenutke posebne intimnosti s Gospodinom, sami ili u društvu. Sve ono što su tražili apostoli od Gospodina to su dobili. Njihova je najveća želja bila naučiti moliti. I mi smo s Isusom. Njegove su riječi poticaj i za nas. Zato, dobro iskoristimo tu priliku. Pater Arkadiusz Krasicki CSSp
pomoćna literatura T. Ivančić, Budni budite i molite, Zagreb, 1986, 40-62.
|
